Projekat: Romkinje i Romi u Srbiji: Koliko se osećaju bezbedni?25Feb2014
Najugroženije žene pa Romi, najveća etnička distanca prema Albancima, povećana prema romskoj populaciji
Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je zajedno sa istraživačkim timom Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) predstavila rezultate najnovijeg istraživanja o odnosu građana i građanki prema diskriminaciji u Srbiji. Istraživanje je sprovedeno krajem 2013. godine uz podršku Programa Ujedinjenih nacija za razvoj u Srbiji (UNDP).
Rezultati istraživanja ukazuju na to da je javno mnjenje i perepcije građana o diskriminaciji podložno uticaju medija i kampanja koje ukazuju na položaj određenih socijalnih gruopa. Tako su se po prvi put u ovogodišnjem istraživanju žene našle na prvom mestu kao grupa koja se opaža kao ugrožena i diskriminisana (42% ispitanih). Ovo se objašnjava time da je istraživanje korespondiralo sa kampanjom protiv nasilja nad ženama koje je problem očigledno učinilo vidljivijim. Sličan uticaj je imalo izveštavanje o položaju azilanata budući da se ova grupa u većoj meri nego ranijih godina pojavil na listi onih koji se opažaju kao ugroženi. Na drugom mestu po opažanju da su izloženi diskriminaciji su Romi (41,5%) koji su se u proteklim godinama nalazili na prvom mestu. Iza Roma se u ovom istraživanju nalaze: osobe sa invaliditetom (28,4%), siromašne osobe (27%) i starije osobe (24,5). Visoko na listi su i deca (18,6%) i pripadnici seksualnih manjina (16,4%).
Međutim, istraživanje ukazuje i na to prema kojim socijalnim grupama postoji veliki potencijal da budu diskriminisani. Tako se 49% ispitanih slaže sa tvrdnjom da je homoseksualizam bolest koju treba lečiti što ukazuje na to da postoji značajne predispozicije da se diskriminacija ostvaruje prema LGBT osobama ali i prema pripadnicima manjinskih verskih zajednica (38% građana se slaže sa tvrdnjom da normalan čovek priznaje samo tradicionalne vere).
Dok građani smatraju da je društvo u kom živimo diskriminatorsko (65% ispitanih kaže da je diskriminacija prilično ili mnogo prisutna u našoj zemlji), a da su institucije koje najviše diskriminišu građane političke stranke, vlada, skupština i pravosuđe, većina je spremna da podrži mere afirmativne akcije, i to najpre u oblasti zapošljavanja nego prilikom upisa na univerzitet (78% naspram 73%). Zanimljivo je da je oblast rada i zapošljavanja ta, prema opažanju građana, gde se najčešće dešavaju diskriminatorske pojave, kao i da su oni koji su imali lično iskustvo sa diskriminacijom upravo je doživeli u toj oblasti društvenog života. Građani imaju najviše razumevanja za školovanje na maternjem jeziku: 41% anketiranih se slaže sa tim da manjine trebaju da imaju školovanje na maternjem jeziku, iako to košta budžet uz veliki broj onih koji se tome i protive (39%). Značajno manji procenat stanovnika Beograda je spreman da podrži mere afirmativne akcije (24% ne bi podržalo mere afirmativne akcije).
Kada je reč o etničkoj distanci, najveći stepen etničke distance postoji prema Albancima i on je najviši od svih drugih etničkih grupa. Prema Hrvatima je došlo do osetnog pada distance prema svim merenim kriterijumima, a u poslednjem koji ukazuje na najznačajniju socijalnu interakciju (brak) distanca je znatno manja prema Hrvatima nego prema Bošnjacima. Kada su u pitanju Romi, distanca prema njima u odnosu na druge etničke grupe nije visoka u socijalnim interakcijama koje su nižeg ili srednjeg stepena (faktički sve do stupanja u brak ili porodicu, kada distanca prema njima raste). Kada je pak reč o socijalnoj distanci, opšti pregled dobijenih nalaza ukazuje da postoji najveća socijalna distanca prema LGBT i HIV pozitivnim osobama. CeSID-ovi istraživači su naveli da ono što može biti zabrinjavajuće u ovom istraživanju jeste da trend blagog pada distanci prema etničkim skupinama (Hrvati, Bošnjaci) prati porast distance prema Romima i drugim socijalnim grupama koje su marginalizovane (LGBT populacija, HIV pozitivne osobe).
Celokupno istraživanje možete pogledati ovde.